REVALORIZACIJA DUGOTRAJNE MATERIJALNE IMOVINE

Prilikom početnog priznavanja, dugotrajna materijalna imovina se u poslovnim knjigama evidentira prema trošku nabave. Priznavanje troškova u nabavnu vrijednost dugotrajne materijalne imovine prestaje kada se imovina nalazi na lokaciji i kada je spremna za namjeravanu upotrebu od strane uprave.

Nakon početnog priznavanja dugotrajne materijalne imovine, poduzetnici kao metodu naknadnog mjerenja trebaju odabrati metodu troška ili metodu revalorizacije kao svoju računovodstvenu politiku i primijeniti ju na cjelokupnu skupinu dugotrajne materijalne imovine.

Primjenjujući metodu troška, poduzetnik pojedinu dugotrajnu materijalnu imovinu u svojim poslovnim knjigama iskazuje po utvrđenom trošku nabave umanjenom za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke od umanjenja.

Primjenjujući metodu revalorizacije, poduzetnik pojedinu dugotrajnu materijalnu imovinu, čija se fer vrijednost može pouzdano izmjeriti, iskazuje u revaloriziranom iznosu. Revalorizirani iznos čini njena fer vrijednost na datum revalorizacije umanjena za naknadno akumuliranu amortizaciju i naknadno akumulirane gubitke od umanjenja.

Temeljna razlika između metode troška i metode revalorizacije je ta što primjena metode revalorizacije može rezultirati povećanjem knjigovodstvene vrijednosti dugotrajne materijalne imovine iznad njenog troška nabave, što kod primjene metode troška nije moguće. S druge srane, primjena obje metode dozvoljava umanjenje vrijednosti dugotrajne materijalne imovine ispod njenog troška nabave.

Revalorizaciju je potrebno obavljati dovoljno redovito kako se knjigovodstvena vrijednost imovine ne bi znatno razlikovala od njene fer vrijednosti na kraju izvještajnog razdoblja.

Ako se pojedini predmet dugotrajne materijalne imovine revalorizira, tada je potrebno revalorizirati i cijelu skupinu dugotrajne materijalne imovine kojoj ta imovina pripada. Kako bi poduzetnici zadržali objektivnost, pravovremenost i točnost podataka iskazanih u financijskim izvještajima i poslovnim knjigama, predmete unutar iste skupine dugotrajne materijalne imovine potrebno je revalorizirati istovremeno.

Fer vrijednost je cijena koja bi bila ostvarena prodajom neke stavke imovine ili plaćena za prijenos neke obveze u urednoj transakciji između sudionika na tržištu na datum mjerenja. Da bi izmjerio pokazatelj fer vrijednosti, subjekt je dužan utvrditi sljedeće:

  • imovinu, odnosno obvezu koja je predmetom mjerenja (u skladu sa svojom obračunskom jedinicom);
  • kod nefinancijske imovine, premisu vrednovanja koja je primjerena za njeno vrednovanje (u skladu s maksimalnom i najboljom mogućom uporabom imovine);
  • glavno, odnosno najpovoljnije tržište za predmetnu imovinu, odnosno obvezu;
  • tehniku ili tehnike vrednovanja primjerene za određivanje mjere fer vrijednosti razmatrajući dostupnost podataka koji će se koristiti za izvođenje ulaznih podataka koji odražavaju pretpostavke koje bi tržišni sudionici koristili u određivanju cijene predmetne imovine, odnosno obveze, kao i razinu unutar hijerarhije mjera fer vrijednosti kojoj ti ulazni podaci pripadaju.

Kad se knjigovodstvena vrijednost imovine smanji zbog revalorizacije, to smanjenje treba priznati kao rashod.

Kad se knjigovodstvena vrijednost imovine poveća kao rezultat revalorizacije, to povećanje treba izravno odobriti u kapitalu pod nazivom revalorizacijska rezerva.

Ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa.

Razlika između iznosa utvrđenog vrijednosnim usklađenjem dugotrajne imovine i iznosa utvrđenog primjenom propisanih amortizacijskih stopa nije porezno priznati rashod.

Ako društvo za pojedinu dugotrajnu materijalnu imovinu koristi niže stope od onih propisanih čl. 12. st. 5. Zakona, tada ostaje prostor za priznavanje rashoda od umanjenja u onom iznosu kojim se ne prelazi dopušteni rashod.

Porezna osnovica povećava se za rashod iskazanog gubitka od vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine, koji premašuje prethodno navedeni porezno priznati iznos, osim u slučaju nastanka izvanrednog oštećenja na temelju vjerodostojne dokumentacije.

Kada se knjigovodstvena vrijednosti dugotrajne materijalne imovine koja se amortizira (imovina s ograničenim vijekom trajanja) povećava revalorizacijom, potrebno je kod izračuna nove revalorizirane knjigovodstvene vrijednosti imovine uzeti u obzir i iznos prethodno akumuliranog ispravka vrijednosti (amortizacije).

Prema tome, kod revalorizacije dugotrajne materijalne imovine s ograničenim vijekom trajanja, prethodno akumulirana amortizacija može se računovodstveno „tretirati“ na dva načina:

  • akumulirana amortizacija se prepravlja razmjerno promjeni bruto knjigovodstvenog iznosa imovine na način da knjigovodstveni iznos imovine nakon revalorizacije bude jednak njenom revaloriziranom iznosu (revalorizacija bruto knjigovodstvene vrijednosti) ili
  • akumulirana amortizacija se isključuje na teret bruto knjigovodstvenog iznosa imovine, a neto iznos se prepravlja do visine revaloriziranog iznosa imovine (revalorizacija neto knjigovodstvene vrijednosti).

Kod revalorizacije bruto knjigovodstvene vrijednosti, razmjerno se povećavaju nabavna vrijednost imovine i akumulirani ispravak vrijednosti imovine (amortizacija). Rezultat revalorizacije (revalorizacijski učinak) čini razliku između povećanja nabavne vrijednosti i povećanja akumuliranog ispravka vrijednosti, koji se evidentira kao revalorizacijska rezerva umanjena za odgođenu poreznu obvezu.

Kod revalorizacije neto knjigovodstvene vrijednosti, isključuje se dosadašnji akumulirani ispravak vrijednosti (amortizacija) na teret nabavne vrijednosti imovine (imovina se svodi na neto vrijednost), a dobiveni neto iznos imovine povećava se do revaloriziranog iznosa i iskazuje se kao revalorizacijska rezerva umanjena za odgođenu poreznu obvezu.

FISKALIZACIJA I INTERNI AKT

1. OBVEZNICI FISKALIZACIJE

Obveznikom fiskalizacije smatra se:

  • fizička osoba obveznik poreza na dohodak po osnovi samostalne djelatnosti prema čl. 28. Zakona o porezu na dohodak (obrtnik; poljoprivrednik, tj. obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo obveznik poreza na dohodak4; odvjetnik; javni bilježnik; revizor; inženjer; arhitekt i druge osobe iz čl. 29. Zakona o PDoh) te
  • pravna i fizička osoba obveznik poreza na dobit (trgovačka društva, trgovci pojedinci, obrtnici obveznici poreza na dobit, udruge i druge neprofitne organizacije koje obavljaju gospodarske djelatnosti za koje se smatraju obveznicima poreza na dobit).

Read more

Kontakt/Lokacija