PREKOVREMENI RAD
Kako bismo mogli odrediti vrijeme prekovremenog rada, potrebno je poći od pojma punog i nepunog radnog vremena. Puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od 40 sati tjedno. Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno (čl. 61. st. 1. i 2. ZR-a). Nepuno radno vrijeme radnika je svako radno vrijeme koje je kraće od punog radnog vremena, s tim da radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno. (čl.62. st. 1. i 2. ZR.-a).
Prekovremeni rad
Prekovremeni rad definira se kao rad duži od punog odnosno nepunog radnog vremena. Međutim, institut prekovremenog rada nije institut kojim se poslodavac može svakodnevno koristiti da bi u svojem poslovanju nadoknadio nedostatak radne snage,već ga smije nalagati samo u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Znači, bitno je postojanje izvanrednosti nastale situacije i privremenost trajanja te situacije.Ako postoji takva prijeka potreba, radnik je po zahtjevu poslodavca dužan raditi prekovremeno.
Zahtjev poslodavca mora biti u pisanom obliku, a tek iznimno ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev je poslodavac dužan pisano potvrditi u roku od 7 dana od dana kada je prekovremeni rad naložen (čl. 65. st. 1. i 2. ZR-a). Zanimljivo je to da ZR ne propisuje prekršajnu odgovornost za poslodavca ukoliko je izostao pisani oblik naloga, čak ni u smislu upravne mjere. Inače, pisani oblik poslodavčevog naloga za prekovremenim radom uveden je u novi ZR u cilju učinkovitije kontrole i nadzora prekovremenog rada, kao i suzbijanja nezakonitog rekovremenog rada, a kako se isti ne bi mogao prikrivati prepravljanjem evidencija o radnom vremenu radnika. Stoga, a kako bi se izbjegli drugi možebitni problemi vezani uz ostvarenje ove svrhe, preporučljivo je poslodavcima pridržavati se ove obveze unatoč nedostatku prekršaj prekršajne posljedice za njeno propuštanje.
Pisani zahtjev poslodavca za prekovremenim radom (čl. 65. st. 1. ZR-a)
Tjedno ograničenje prekovremenog rada
Zakon o radu ne govori o maksimalnom trajanju tjednog prekovremenog rada, već samo o najduljem trajanju radnog tjedna ako radnik radi prekovremeno. Ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50 sati tjedno (čl. 65. st. 3. ZR-a).Dakle, radnik koji u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, može imati najviše 10 prekovremenih sati u tom tjednu. S druge strane, radnik koji npr. Radi u nepunom radnom vremenu od 20 sati tjedno, može imati najviše 30 prekovremenih sati u tom tjednu.
Iznimke od najdužeg 50-satnog trajanja radnog tjedna moguće su samo u slučaju nejednakog rasporeda i preraspodjele radnog vremena i to samo ako su predviđene kolektivnim ugovorom.
Kod nejednakog rasporeda moguća su dva odstupanja. U prvom slučaju kolektivnim ugovorom mora biti ugovoreno da radnik može raditi do 60 sati tjedno,a u to trajanje uključen je i prekovremeni rad. No,poslodavac čak i u tom slučaju mora paziti na to da u svakom razdoblju od 4 uzastopna mjeseca, radnik nesmije raditi duže od prosječno 48 sati tjedno, uključujući i prekovremeni rad (čl. 66. st. 7. i 8. ZR-a). U drugom slučaju nejednaki raspored radnog vremena može se kolektivnim ugovorom urediti kao ukupan fond radnih sati (tzv. banka sati) u razdoblju trajanja nejednakog rasporeda i bez ikakvog ograničenja tjednog fonda sati, ali ukupan fond sati, uključujući i prekovremeni rad, ne može biti veći od prosječnih 45 sati tjedno u razdoblju od 4 mjeseca (čl. 66. st. 9. ZRa).Razdoblje trajanja od 4 mjeseca u kojem prosječno tjedno radno vrijeme ne može biti dulje od 48 odnosno 45 sati može se kolektivnim ugovorom produžiti i na 6 mjeseci (čl. 66. st. 10. ZR-a).
Kod preraspodjele radnog vremena rad duži od 50 sati tjedno također mora biti predviđen kolektivnim ugovorom, a pored toga radnik mora dostaviti poslodavcu i pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Ako su ispunjena oba uvjeta rad ne smije trajati dulje od 56 sati tjedno, odnosno 60 sati tjedno ako poslodavac posluje sezonski (čl. 67. st. 5. ZR-a).Svako drugo odstupanje od pravila iz čl. 65. st. 3.ZR-a predstavlja najteži prekršaj poslodavca i to neovisno o razlozima temeljem kojih bi poslodavac nastojao opravdati takav rad.
Godišnje ograničenje prekovremenog rada
Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 180 sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od 250 sati godišnje (čl. 65. st. 4.ZR-a).Od ovog ograničenja ZR ne predviđa nikakve iznimke što znači da niti jedan radnik ne smije raditi dulje od propisanog pravila. U slučaju da poslodavac i dalje ima potrebu za takvom vrstom rada, ne smije se koristiti radom radnika kod kojeg je ostvaren maksimum sati, već treba tražiti druge mogućnosti u vidu zapošljavanja novih radnika (npr. na određeno, dopunski rad, nepuno radno vrijeme i sl.) ili preuzimanja posla od strane drugog radnika. Prema mišljenju MRMS-a najduže dozvoljeno trajanje prekovremenog rada propisano odredbama ZR-a, također se kao i tjedno ograničenje na jednak način primjenjuje na radnike koji rade u punom i na radnike koji rade u nepunom radnom vremenu. Stoga pri zahtijevanju prekovremenog rada od radnika s nepunim radnim vremenom poslodavac treba posebno voditi računa o godišnjem ograničenju, koje je u broju sati jednako primjenjivo i na njih, unatoč tome što će ukupno raditi manje sati od radnika s punim radnim vremenom.
Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad
Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću (čl. 94. ZR-a). Kao što je vidljivo iz citirane odredbe, ZR daje radniku pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ali ne određuje ujedno i iznos uvećanja plaće koja bi mu za takav rad pripadao. Kao uostalom ni za druge osnove po kojima radniku pripada pravo na povećanu plaću.Prema tome, poslodavac i radnik slobodni su prilikom sklapanja ugovora o radu odrediti iznos ili postotak za koji se uvećava plaća po osnovi prekovremenog rada.
Budući da podatak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo predstavlja obvezni sadržaj svakog ugovora o radu (čl. 15. st. 1. toč. 8. ZR-a), svaki ugovor o radu bi trebao sadržavati takav podatak. Poslodavac kojeg obvezuje kakav kolektivni ugovor ili je donio pravilnik o radu će to pitanje u pravilu imati riješeno jednim od tih akata, (uostalom i zato što mora) pa će u ugovoru o radu biti dovoljno uputiti na ove akte u tom pogledu.
Zamjena prekovremenih sati za slobodne dane
Ovu mogućnost je svakako potrebno promatrati kroz prizmu prava na povećanu plaću za rekovremeni rad i kroz prizmu načela za radnika najpovoljnijeg prava. Naime, radniku za prekovremeni rad pripada prvenstveno pravo na povećanu plaću, a kako je to i propisano u čl. 94. ZR-a. Osim toga, ZR-om nije predviđena mogućnost dobivanja slobodnog dana umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad. Prema tome, takva mogućnost jedino može proizaći iz samog ugovornog odnosa. To potvrđuje i sljedeće mišljenje MRMS-a:
„Odredbom čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17) propisano je pravo radnika na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.Mogućnost odobravanja slobodnog dana radniku umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad nije regulirano Zakonom o radu, već isto može biti predmet uređenja kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, kao što se na jedan od navedenih načina propisuje i visina povećanja plaće za otežane uvjete rada iz navedenog članka Zakona.Zakonsko pravo radnika koji je radio prekovremeno isključivo je pravo na povećanu plaću. Stoga smo mišljenja da korištenje slobodnog dana umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad, pod uvjetom da je na prethodno opisani način uređena takva mogućnost, može doći u obzir isključivo ako na to pristane sam radnik.
Službeni put i prekovremeni rad
Prekovremeni rad se može ostvariti i u vrijeme koje radnik radi na službenom putovanju i to onda ako bi na službenom putovanju efektivno radio duže od ugovorenog radnog vremena.
„U slučaju upućivanja radnika na službeni put, poslove će obavljati u nekom drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Zakonom nije definiran pojam službenog puta,odnosno vremena provedenog na službenom putu. Međutim, uzimajući u obzir Zakonom o radu definirane pojmove radnika i poslodavca te obveze obiju ugovornih strana u ugovornom radnom odnosu, mišljenja smo da poslodavac radniku, iako čitavo vrijeme provedeno na službenom putu, efektivno ne obavlja ugovorene poslove, njegovo radno vrijeme toga dana, bez obzira na vremensko trajanje službenog puta, određuje prema njegovom stvarno ugovorenom redovitom radnom danu. Međutim, ako bi na službenom putu, ne uračunavajući pri tome vrijeme provedeno na putu, radnik radio duže od ugovorenog (punog ili nepunog)radnog vremena, radilo bi se o prekovremenom radu, te bi on ostvario pravo na povećanu plaću za stvarno odrađene sate prekovremenog rada.Izuzetak su slučajevi kada se radi o radniku koji bi za vrijeme službenog puta obavljao svoje ugovorene poslove,kojem se tada cjelokupno vrijeme provedeno na putu uračunava u radno vrijeme (npr. vozač).Pri upućivanju radnika na službeni put, poslodavaci u svakom slučaju morao voditi računa da radniku,ne uračunavajući pri tome vrijeme provedeno na putu,osigura pravo na odmore u minimalnom trajanju koje propisuje Zakon o radu.“
Prekovremeni rad noćnih radnika
Kada se govori o noćnim radnicima postoji općenito ograničenje da isti ne smiju tijekom razdoblja od 4 mjeseca u noćnom radu raditi duže od prosječnih 8 sati tijekom svakih 24 sata (čl. 69. st. 6. ZR-a).O navedenom trajanju rada noćnih radnika valja voditi računa i kod uvođenja prekovremenog rada tim radnicima, jer ukupno trajanje redovnog i prekovremenog rada ne smije prelaziti navedeno vrijeme. Nadalje postoji i dnevno ograničenje od najduže 8 sati rada noćnog radnika tijekom razdoblja od 24 sata, ali samo ako je temeljem procjene opasnosti izrađene u skladu s posebnim propisima o zaštiti na radu, noćni radnik na radu izložen osobitoj opasnosti ili teškom fizičkom ili mentalnom naporu (čl. 69. st. 7. ZR-a). ( Čl. 69. st. 5. ZR-a: Noćni radnik je radnik koji prema svom dnevnom rasporedu radnog vremena redovito radi najmanje 3 sata u vremenu noćnog rada, ili koji tijekom uzastopnih 12 mjeseci radi najmanje trećinu svoga radnog vremena u vremenu noćnoga rada.)